Андрей Тихомиров
Bajka postaje stvarnost
"Podvodno kraljevstvo"
Savremena naučna istraživanja potvrđuju ranije izražene ideje koje objašnjavaju različita" čuda", u ovom slučaju postojanje"podvodnog kraljevstva".
Rossiyskaya Gazeta izvještava da su podvodni arheolozi sa Nacionalnog Instituta za antropologiju i historiju (INAH) otkrili drevni kenot Maja u Meksiku, unutar kojeg se nalazio jedinstveni Kanu. Analiza ovog i drugih nalaza pokazala je da su istraživači uspjeli pronaći ono što su Maje smatrale ulazom u zagrobni život. Kratak izvještaj o studiji predstavljenoj u okviru 12.Međunarodnog kongresa Mayanista objavljen je na web stranici INAH-a. Izvještava se da su sam Kanu otkrili podvodni arheolozi prije dvije godine. Od tada se analizira u laboratorijama u Meksiku i inostranstvu. Stručnjaci su došli do zaključka da se Kanu koristio samo u ritualne svrhe. Iako je napravljen u tradiciji Maja, ovaj čamac nije mogao ostati na vodi, jer je imao veoma težak luk i krmu. Stoga je kreiran u simboličke svrhe, za prinošenje bogovima. Štaviše, oko kanua je pronađeno 38 kostura, uključujući ljudsku metatarzalnu kost, stopalo odrasle žene, kao i kosti armadila, psa, ćurke i orla. Svi nalazi su napravljeni tokom uranjanja arheologa u poplavljeni cenote San Andres, koji se nalazi ispod istoimenog arheološkog spomenika. Cenote je oblik kraškog reljefa, prirodne vrtače nastale urušavanjem svoda krečnjačke pećine u kojoj teku podzemne vode. Narodi Maja smatrali su cenotes svetim mjestima. Oko takvih objekata obično su se gradili gradovi. Za Maje su to bili i izvori vode i sveta mjesta za žrtve. Osim toga, legende su govorile da su cenoti portali u zagrobni život. Maje su vjerovale da unutar ovih prirodnih građevina postoje ulazi u podzemni svijet, kroz koje lutaju i bogovi i duše preminulih ljudi. Poznato je da su u brojnim gradovima Maja ispod glavnih hramova izgrađene vještačke tamnice koje imitiraju prave Cenote. U ovom slučaju, nakon dvije godine istraživanja, arheolozi su došli do zaključka da se cenote San Andres u vjerovanjima Maja definitivno smatrao ulazom u zagrobni život. I oni žrtveni Kanu nazivaju glavnim dokazom za to. Inače, njegova dužina je bila 2,15 metara, širina – 45 centimetara, a visina – 36,5 centimetara. Prema arheologu Isusu Gallegosu, prevladavanje kostiju armadila i prisutnost ljudskih metatarzalnih kostiju navode stručnjake na razmišljanje o ritualnoj upotrebi kanua i njegovom postavljanju u pećinu prije nego što je poplavljen. Poznata sposobnost armadila da pliva, pa čak i hoda po dnu, dugo zadržavajući dah, bila je nagoveštaj da bi ova životinja lako mogla da uđe u podzemni svet. To odgovara idejama Maja o poplavljenim pećinama kao portalima u kosmogonijski prostor. Inače, u početku su arheolozi vjerovali da nalazi pripadaju kasnom klasičnom periodu (830-950.godine nove ere), koji datira gotovo sve predmete u cenoteu San Andres. Ali Radiokarbonsko datiranje Kanu drveta pokazalo je da organski materijal datira iz XVI veka.
Iz knjige Tihomirova A. E. I Tihomirove M. A., nauka o bajkama-2. "Ridero", Jekaterinburg, 2021
Bajka sa naučnim komentarima. Naučni komentari u zagradama.
Morski kralj i Vasilisa Mudri
Bili su daleko car i carica, u dalekoj državi; nisu imali djece. (Za najudaljenije zemlje – u drevnom izveštaju o devetkama: najudaljenije–dvadeset sedam, najudaljenije – trideset, kao i dvanaestodnevne praznike-12 velikih pravoslavnih praznika prema staroruskom izveštaju, uporedite sa nemačkim brojevima, koji se čitaju sa poslednje cifre). Car je otišao u strane zemlje, sa udaljenih strana; dugo nije išao kući; u to vrijeme carica mu je rodila sina Ivana carevića, a car za to ne zna.
Počeo je da se probija u svoju državu, počeo je da se vozi do svoje zemlje, i bio je vreo, vreo dan, sunce je bilo tako vrelo! I napala ga je velika žeđ; šta god da da, samo da pije vodu! Osvrnuo sam se oko sebe i nedaleko ugledao veliko jezero; odvezao sam se do jezera, sišao s konja, legao na stomak i progutajmo hladnu vodu. Pije i ne osjeća nevolje; ali kralj mora ga je uhvatio za bradu. (Kralj Mora je najvjerovatnije vođa ili sveštenik koji čuva svoje posjede).
– Pusti me! – pita kralj.
– Neću ti dopustiti, da se nisi usudio piti bez mog znanja! (Govore istim jezikom).
– Šta god želite, uzmite platu – samo pustite!
– Daj mi ono što ne znaš kod kuće.
Car je mislio-mislio-šta on ne zna kod kuće? Čini se da sve zna, sve zna i pristao je. Probao sam-niko ne drži bradu; ustao sam sa zemlje, sjeo na konja i otišao kući.
Kad dođe kući, kraljica ga upoznaje s princom, tako radosnim; i čim je saznao za svoje drago dijete, briznuo je u gorke suze. Rekao sam kraljici kako i šta mu se dogodilo, plakali smo zajedno, ali nema šta da se uradi, suze neće popraviti stvari.
Počeli su da žive na stari način; a princ raste i raste kao testo na sunđeru – skokovima i granicama, i narastao je.
"Koliko god da držite sa sobom", misli car, " morate to dati: to je neizbežno!"Uzeo je Ivana carevića za ruku, odveo ga pravo do jezera.
– Pogledajte ovde", kaže on, "za moj prsten; slučajno sam ga ispustio juče.
Napustio je jednog carevića i sam se okrenuo kući. Princ je počeo da traži prsten, šeta obalom, a na njega naiđe stara žena.
– Gde ideš, prinče Ivane?
– Pusti me, ne gnjavi me, stara vještice! I dosadno je bez tebe. (Vještica – od" znati " – znati, uporediti – Vede – od sanskrita doslovno-sveto znanje. Prema praznovjernim vjerovanjima koja datiraju iz paganstva, žena je čarobnica koja je, zahvaljujući tajnim vezama sa "zlim duhovima", navodno u stanju izazvati nesreću ljudima, naštetiti životinjama. Prema narodnim vjerovanjima, vještica služi đavolu. U srednjem vijeku crkvena inkvizicija progonila je i javno istrebljivala žene osumnjičene za vještičarenje).
